Inspirirala me Mala sirena! ♥

Copyright © 2009.
by: Isabel

Isabel' s POV

Plivala sam po dnu oceana neko vrijeme. Bila sam presretna što sam ponovno bila slobodna i što sam sada mogla plivati u najdubljim dijelovima oceana, ali nekoliko sam se puta vračala na površinu kako bi pogledala u kopno. Koliko god sam se htjela ondje vratiti, znala sam da to nije bilo moguće pošto bi bila u opasnosti, ali neopisivo sam jako željela vidjeti Lea i već mi je sada užasno nedostajalo.
Ponovno sam zamahnula repom i doplivala do površile. Nedostajat će mi kopno i sve što sam ondje proživjela. Mrak se već spuštao, a ja nisam htjela otići pošto sam znala da bi ono mogao biti kraj i da možda nikada više neću vidjeti mjesto na kojemu sam naučila dosta toga i upoznala fantastične osobe, te... ljubav.
Zaronila sam i lagano zamahnula repom, te napokon krenula prema carstvu sirena, ali uživajući u morskim ljepotima. Iako je sve što me okruživalo nekada bilo nešto predivno za mene, sada se nisam osjećala najbolje, pa nisam mogla niti previše uživati. Nedostajao mi je Leo više nego što je trebao.

***

Približavala sam se carstvu kojeg nisam vidjela dosta vremena. Usporeno sam išla prema njemu pošto sam se zaustavljala igrati sa raznobojim ribicama, ali nisam bila previše raspoložena, pa sam samo požurila prema rupi iz koje sam inače bježala kad mi tata nikada nije dopuštao da izađem iz onih kraveja. Osjećala sam kako mi srce ubrzano kuca dok sam prolazila kroz rupu i kad sam napokon ušla u carstvo sirena. Nedostajalo mi je sve ovo, pa sam bila pomalo uzbuđena što sam se ponovno vratila u svoj dom. Požurila sam prema dvorcu i ugledala dva stražara koja su inače čuvala vrata. Šokirano su me pogledali, ali poklonili su mi se, pa sam samo nasmiješeno klimnula glavom. Bilo je predivno biti ponovno kod kuće. Ubrzala sam prema tatinoj sobi i provirila u njoj dok mi je srce ubrzano kucalo kad sam ga ugledala kako zamišljeno sjedi na stolicu. Vidjela sam mu po izrazu lica koliko je premoren, zamišljen i tužan, a znala sam da sam ja kriva zbog toga jer se vjerojatno jako brinuo za mene.
„Tata...“ –ušla sam u njegovu sobu.
„Isabel?!“ –šokirano je pogledao u mene.
„Hej...“
„Vratila si se!“
„Jesam, tata. Žao mi je što...“
Iznenada sam se našla u njegovom zagrljaju. Stiskao me toliko snažno da sam pomislila kako bi mogla ostati bez zraka.
„Tako sam sretan što si se vratila! Mislio sam da sam te izgubio!“ –uzvratio je.
„Vratila sam se, zar ne?“ –nasmiješila sam se. „Dobro sam!“
Klimnuo je glavom i ponovno me snažno zagrlio.

Leo' s POV

Otvorio sam vrata kuće i zakoračio u nju, te krenuo prema sobi.
„Leo, nećeš doći s nama?“ –upitala me Yasmine.
Odmahnuo sam glavom i samo nastavio hodati dalje. Otvorio sam vrata sobe, zakoračio i zalupio njima. Uzdahnuo sam, rukom prešao preko lica i onda preko kose pošto nisam znao kamo s njom. Spustio sam je lagano i ljutio udario od vrata, te odmahnuo glavom i sjeo na krevet, te legnuo i pogledao prema stropu. Jednu sam ruku stavio ispod glave, na jastuku, a onda zastao razmišljati.
Što ću raditi sada kad Isabel više nema? Nedostajala mi je užasno. Nisam joj imao niti vremena objasniti joj koliko mi je stalo do nje jer sam znao da je moram pustiti kako ne bi pala ponovno u pogrešne ruke. Da sam ja bio spretniji sada bi još bila sa mnom, ali zbog toga što je mene išla spašavati je završila u laboratoriju. Tko zna što bi joj napravili da ju nisam otišao spasiti, a da ju nisam odveo puno dalje od obale, pronašli bi je pošto se ne bismo mogli vječno skrivati. Iako sam znao da je moje razmišljanje bilo posesivno, htio sam da bude kraj mene unatoč svemu, ali bilo mi je previše stalo do nje da bi dopustio da joj netko naudio.
Kad sam čuo kako netko kuca na vrata, okrenuo sam se prema njima čekajući da se otvore. Vidio sam kako se kvaka polako spušta i vrata su se otvarala. Provirila je Yasminina glava.
„Hej...“ –ušla je i zatvorila vrata za sobom. „Kako si?“
„Dobro. Zašto?“ –skrenuo sam pogled s nje.
„Ne izgledaš baš najbolje!“
„Samo mi već nedostaje. To je sve!“
„Hoćeš li biti dobro ako te ja pustim samog neko vrijeme?“
„Naravno!“
Klimnula je glavom i izašla iz sobe, a ja sam pogledao u prozor. Vidjet ćemo da li imaju pravu kada kažu da vrijeme lijeći rane.

Mjesec dana kasnije...

Isabel' s POV

Sjedila sam u sobi i ležala u perli zamišljeno vrteći svoju crnu kosu. Nisam bila raspoložena za izlazak iz carstva i igranje sa raznobojnim ribicama. Nisam bila raspoložena za zabavu već mjesec dana, otkad sam se vratila sa kopna. Leo mi je toliko nedostajao da nisam bila raspoložena za ništa. Neprestano sam razmišljala kako bi bilo da se vratim na kopno, ali postojala je mogučnost da me ljudi uhvate i ponovno proučavaju u onom ružnom i strašnom mjestu.
Znala sam da bi trebala biti presretna što sam se vratila jer je ovo svijet u kojem sam oduvijek uživala, ali Lea nema u njemu i to mi najviše nedostaje. Nedostaju mi dugosatna pričanja u noći, njegovi smijehovi, ukusna hrana koju bi spremao samo za mene, a pogotovo su mi nedostajali njegovi poljupci.
Tata je bio presretan kad sam se vratila kod kuće, pa je bila zabava u dvorcu. Dolazile su i sirene iz drugih krajeva i sve je bilo jako zavano. Tata me upoznao s puno muških sirena s kojima sam ja trebala plesati, a nakon toga bi me odvukao sa strane i ponavljao koga bi trebala izabrati, ali ja naravno nisam željela nikoga. On nije shvaćao da se meni netko drugi sviđa pošto mi je rekao da nije bitno gdje sam bila jer mu je bilo najvažnije da sam mu se vratila živa kući.
Tada sam ga ugledala kako mirno ulazi u moju sobu.
„Isabel, mislim da je vrijeme da mi kažeš gdje si bila prije nego si se vratila kod kuće!“ –sjeo je kraj mene.
„Zašto?“ –pogledala sam ga začuđeno.
„Jer vidim da nešto ne valja s tobom otkad si se vratila. Molim te, reci mi što se dogodilo! Netko ti je naudio?“
„Nije.“
„Onda u čemu je stvar?“
„Ne želim ti reći gdje sam bila kako se ne bi naljutio!“
„Obečajem da neću!“
„U redu!“ –uzdahnula sam. „Bila sam na kopnu!“
„Molim?“ –viknuo je.
„Obečao si da se nećeš naljutiti!“
„Dobro, dobro... Nastavi!“
„Nevrijeme me odbacilo na plažu i ondje me spasio dečko koji se zove Leo i brinuo se cijelo vrijeme o meni, pa čak i kad su otkrili da sam... sirena!“
„Otkrili su da si sirena?!“
„Da, tata, jer je on mogao poginuti, pa sam ga morala spasiti iz vode, ali spasio me sa prijateljem i... odveli su me od plaže kako bi se mogla vratiti doma!“
„Jesu li ti nešto napravili?“ –upitao me.
„Naravno da nisu!“ –odmahnula sam glavom. „Bili su jako dobri prema meni i... simpatični! Prihvatili su me i kad su saznali da sam sirena, a ja... ja...“
„Ti?“
„Zaljubila sam se, tata! Leo mi jako nedostaje, a ja ne mogu ništa učiniti kako bi ga ponovno vidjela!“
Prekrila sam rukama lice pošto sam plakala. Nisam plakala otkad sam ga zadnji put vidjela, pa sam suze morala izbaciti iz sebe. Užasno mi je nedostajao i to više nego što sam mislila.

Leo' s POV

Sjedio sam u dnevni boravak i gledao televiziju dok su Yasmine, Zoe i Jett bili na moru. Nagovorili su me da idem s njima, ali nisam bio previše raspoložen za plažu, a niti surfanje. Pogledao sam na zidni sat i znao sam da bi se uskoro trebali vratiti pošto je Yasmine trebala napraviti večeru. Dogovarali su se da večeras idemo do grada, ali sumnjao sam da ću htjeti. Sve se primjenilo u ovih mjesec dana, otkad je Isabel otišla, otkad sam je... izgubio. Nisam bio raspoložen za izlaske jer se nisam mogao naviknuti da je više nema kraj mene. Nedostajale su mi naše šetnje, pričanje do kasno u noći, njen osmijeh, njena sramežljivost, njena suluda pitanja na koje ponekad nisam znao kako odgovoriti.
Čuo sam kako se vrata otvaraju, glasove i korake. Pretpostavio sam da se društvo vratilo s mora.
„Oh, Leo, kako je bilo danas cijeli dan doma?“ –upitao me Jett.
Slegnuo sam ramenima i pogledao natrag u televiziju.
„Kompa, morao si biti s nama danas. Valovi su bili ogromni!“ –nastavio je, a ja sam klimnuo.
„Nije se micao skoro cijeli dan sa daske za surfanje!“ –nadodala je Yasmine osmijehom.
„Ali bilo je odlično vrijeme i na sreću mogli smo se kupati, a da nas valovi ne odbace na plažu prije nego što zakoračimo u vodu!“ –nastavila je Zoe.
„Vjerujem!“ –rekao sam.
Primjetio sam kako su Jett i Yasmine odmahnuli glavom i izašli su iz dnevnog boravka. Znao sam koliko su se trudili vratiti me na staro, ali ja sam bio taj koji se prestao truditi pošto nisam mogao zaboraviti na Isabel. Zoe je mirno sjela kraj mene i pogledala me ozbiljno, nakon čega je uzdahnula i odmahnula glavom.
„Moramo pričati!“ –rekla mi je.
„Pričaj!“ –uzvratio sam.
„Ja...“ –promrmljala je. „Ja sam kriva što su svi saznali da je Isabel sirena!“
„Kako to misliš?“ –naglo sam se okrenuo prema njoj.
„Ja... Ne znam što mi je bilo, ali nazvala sam policiju kad sam vidjela kako Isabel trči prema vodi kako bi te spasila! Odmah sam znala da nešto nije u redu i...“
„Ti si napravila što?!“
„Žao mi je, ok? Bila sam... ljubomorna oduvijek na nju!“
„Ti nisi normalna! Znaš li što si napravila, ha?!“
„Očito znam!“
„Ne, ne znaš! Zašto mi to prije nisi rekla?! K vragu, Zoe... Kako si mogla biti tako glupa, ha?!“
„Prestani me vrijeđati!“
Odmahnuo sam glavom, ljutito nogom gurnuo drveni stolić koji je stajao ispred mene i prostrijelio je pogledom dok me ona preplašeno promatrala. Dignuo sam se sa trosjeda i izašao iz dnevnog boravka.
„Što je bilo?“ –upitao me Jett koji je stajao ispred svoje sobe, a kraj njega je bila Yasmine.
„Ništa!“ –proderao sam se i krenuo prema vratima.
Otvorio sam ih i zalupio njima, nakon čega sam potrčao niz stepenice i otišao do kamioneta. Sjeo sam na sjedalo, upalio motor i udaljio se od kuće.

***

Sjedio sam na plaži gdje sam pronašao prvi put Isabel. Pokušavao sam se smiriti nakon onoga što mi je Zoe rekla. Nisam mislio kako sam pretjerao što sam se izderao na nju. Mislio sam da sam čak bio previše blag prema njoj. Nisam mogao vjerovati u to što je učinila. Sve je uništila. Sve! Mogao sam sada još biti s Isabel, uživati s njom, ali zbog nje nisam više imao priliku vidjeti je. Uzdahnuo sam i pogledao prema moru. Da je bar Isabel zna koliko mi nedostaje otkad je otišla.
Iznenada sam ugledao nekoga kako izlazi iz vode i ostao sam šokiran kad sam ugledao Isabel. Dignuo sam se zbunjeno sa poda i pogledao u nju. Nisam mogao vjerovati da hoda, da ima noge dok izlazi iz vode. Inače je imala rep svaki put kad bi dotaknula vodu, a sada je bila... poput mene. Primjetio sam kako mi se smiješka, a ja sam požurio korak prema njoj i dalje šokirano pošto nisam mogao vjerovati da ju ponovno vidim.
„Isabel...“ –pogledao sam je od glave do pete. „Kako...?!“
„Kako imam noge?!“ –nasmiješila mi se. „Recimo da sam pričala sa tatom i da mi je dao noge umjesto repa!“
„Šališ se?“
„Ne.“
„To znaći da možeš živjeti s nama?“
„Ako me vi primite!“
„Pa kakvo je to pitanje?!“ –nacerio sam se. „Naravno da ćemo te primiti!“
„Hvala!“ –uzvratila je osmijehom. „Znaš... nedostajao si mi... jako!“
„I ti meni!“ –rekao sam, te ju podragao po licu.
Nasmiješila mi se, te je prislonila svoju ruku na moju koju sam i dalje držao na njenom obrazu. Bila je predivna kao uvijek. Gledala me svojim tamnim očima koje su svijetlucale, a ja sam bio preretan što sam je ponovno vidio i što ću sada moći biti uz nju. Utisnuo sam poljubac na njene usne, te ju podignuo sa poda i zavrtio po zraku na što mi se ona nasmiješila. Spustio sam je na pod i ponovno poljubio, a ona me obgrlila rukama oko vrata.